Kako bi se pokrila velika potražnja za građevinskim materijalom "pijesak" u tvornicama betona i ploča u Karl-Marx-Stadtu i Zwickauu, velike količine tog materijala morale su se transportirati željeznicom iz pješčanika u Colditzer Landu. Suvremeni svjedok iz 1980-ih izvijestio je: “Vlakovi su ukrcani u jamu “Sandwerke Biesern” blizu Sermuth/Codlitza, okrug Leipzig. Utovar je obavljen s rampe u prizemlju češkim utovarivačem na kotačima tipa "Vadroma". Taj je proces bio vrlo dugotrajan i radno intenzivan, jer se pijesak prvo kamionom dovozio na utovarnu stazu i odlagao, a zatim uz pomoć utovarivača na kotačima utovarivao na ravne 4-osovinske teretne vagone tipa Res.
Koliko se sjećam, osamdesetih su svakog radnog dana vozila najmanje tri pješčana vlaka, ponekad s parnim lokomotivama. Parne lokomotive BR 50.35 bile su u Colditzu dva puta dnevno. Ubrzo nakon klase 50 došla je klasa V 100 (klasa 110) s drugim praznim vlakom i čekala u Colditzu dok se klasa 50 nije vratila u Colditz s natovarenim vlakom. Ruta za vlak za Glauchau uvijek je bila duž Zwickauer Muldea, drugi je vlak vozio Schlenz od Rochlitza preko Narsdorfa do Karl-Marx-Stadta. Zbog složenog utovara pijeska u Sermuthu, Deutsche Reichsbahn je u vlakove stavljao vagone ravnog tipa Res, a povremeno i "Emils", odnosno E vagone.
Lokomotiva 50 3670-2, ukrašena spomen pločom, posljednji je put korištena prije pješčanog vlaka Gag 56353 na Muldentalbahnu 12. lipnja 1988. godine. Vrhunac je bio ispraćaj lokomotive 50 3670-2 i njezine posade u depou Glauchau. Ova spomen ploča je priložena uz model za samomontažu kao tiskani metalni znak.

Ovaj tekst je strojno preveden.