Dugo je teretne vlakove pratilo osoblje u vlastitim vagonima za prtljagu. Osim strojovođe, u kolodvorima je bilo mjesta još za zapovjednika čopora i manevaru za manevrisanje. Prije nego što su uvedene kontinuirane zračne kočnice, automobil je bio i salon kočničara. Tamo su se mogli ugrijati i jesti dok su bili u postajama. Uobičajena generička oznaka kola za pratnju bila je Pwg (paketni vagon za teretne vlakove). U tijeku općeg ubrzanja teretnog prometa Deutsche Reichsbahn (DRB) je od 1941. godine nabavio više od 700 vagona za pratnju iz raznih tvornica vagona (Waggonwerke West, Rastatt, SGP). Proizvedeni su u nekoliko serija i prema različitim crtežima u čeličnoj konstrukciji. Mogle su biti grijane, a uz prostoriju za pakiranje imale su i prostor za vozača, ulaznu sobu i WC. Prostorija za pakiranje bila je dostupna putem unutarnjih kliznih vrata. Neki su vagoni isporučeni s vozačkim kabinama na krovu. To je omogućilo strojovođi da prati signale. Sve do 1960-ih to je imalo obvezu praćenja signala, kasnije su te krovne nadstrešnice skinute s većine željezničkih tvrtki.
Zbog činjenice da su se automobili proizvodili u nekoliko tvornica i nakon Drugog svjetskog rata ostali u raznim europskim zemljama, razlikuju se po nekoliko upečatljivih detalja, posebno na krovu, prednjim dijelovima, bočnim zidovima, rasporedu prozora i broj prozora. Vozila su se dugo vremena nalazila u mnogim teretnim vlakovima kao vagoni za prtljagu teretnih vlakova ili vagoni za pratnju teretnih vlakova u nekim željezničkim tvrtkama zbog moguće maksimalne brzine od 100 km/h te u putničkim vlakovima.

Ovaj tekst je strojno preveden.